Постови

Приказују се постови за фебруар, 2013

NEJASNI ZNACI

Слика
U najzabačenijem polumračnom ćošku parka sedeli smo on i ja. Na jednom kraju klupe, pognute glave, kao neki krivac, sedeo je gledajući u svoja kolena. Ili bar mislim da je sedeo spuštene glave jer sam se svojski trudila da se priviknem na tamu oko sebe.  Na drugom kraju klupe bila sam ja. Osećala sam se kao stranac koji je prolazeći parkom tražio neko skriveno mesto na kome može da se pritaji i ćuti. On i ja odmah tu, na istom uporedniku a kao dva različita univerzuma. Na prvom mestu ne znam ni kako smo se našli. Jedino naše zajedničko svojstvo bilo je ćutanje. Ćutala sam jer sam čekala da čujem razlog našeg susreta, ako uopšte nešto što je u potpunoj tami i na slepo može da se zove sretanjem. A on je ćutao iz samo njemu poznatog razloga. I priznajem da mi je taj njegov razlog išao na živce. Jer, u redu je bilo prvih nekoliko minuta njegove pauze dok je tražio pravu reč kojom bi počeo rečenicu, ako je uopšte i tražio način kako da počne. Onda su ti minuti počeli da traju