Постови

Приказују се постови за децембар, 2012

"Erase & rewind"

Слика
Prošla je ponoć odavno, a ja sam i dalje sedela budna. Slušala sam muziku na radiju a na stolu se dimila zapaljena cigara. Pitala sam se gde sam to pogrešila, i da li je bila moja greška u stvari. Mada, do odgovora nikako nisam mogla doći. Jednostavno, sve se nekako naglo promenilo... Ja zapravo volim noć, čini  mi se nekako omiljenim delom dana. Noću sam sama sa svojim mislima, idejama, sa samom sobom... Volim da pustim neku laganu muziku, upalim sveće i opustim se. Ili, ako me muči nešto što stvarno jako boli, što drugačije iz sebe ne mogu izbaciti sem suzama, jecanjem i bacanjem stvari po sobi- opet volim da rešim sama. Ova je noć bila drugačija. Slušala sam neki jazz na radiju. Ni sama ne znam na kojoj sam ga radio stanici našla. Već sam bila mirna i staložena, što je možda bilo zbog cigare koju sam zapalila... Znate ono, kažu da glupi nikotin ume da tako zavara i otupi neke osećaje i isto tako stvori lažni osećaj smirenosti i blaženstva. Tako sam se i ja osećala. Sedela m

"If it wasn't for hate ..."

Слика
Prazne misli, ako takve postoje. Sedim na zadnjem sedištu auta i ćutim, ne mislim baš ni o čemu. Kroz poluzamagljen prozor iznad brda vidim savšeno isečenu krišku meseca koji je čak imao boju prezrele lubenice. Nekako mi to nije bio dobar znak, valjda zato jer nije imao onu svoju sjajnu boju. Čula sam da je na radiju pesma čiji je tekst „Is this love“ i prepoznajem da slušam Whitesnake. Eh, da... i ja pitam da li je to ljubav bila. A čini mi se da je bila samo opsesija, jer uvek želiš više ono što ne možeš nikada da dobiješ. U stvari, vreme je da konačno krenem dalje i zaboravim to što je bilo. U redu, imala sam malo zabave u ovom mom dosadnom životu u kom nema baš nikakvog uzbuđenja, ali sada je vreme da idemo dalje. Izašla sam iz auta i moje dotadašnje misli presekao je hladan vazduh. Sećam se da sam utrčala u kuću i brzo došla do svoje sobe koja je bila prelepo topla. Kao po običaju, sipala sam sok od narandže i ponovo pustila muziku. Ovoga puta bila je neka moja stara plejlista

Senka u ogledalu

Слика
“Kako si danas?” – pitala je devojka u ogledalu. Izgledala je umorno i otečeno od suza. Kao da je cele noći plakala pa su joj oči otekle, a koža postala bleda, umorna i stara. Gledala sam je neko vreme... činilo mi se da zapravo ja nju treba da pitam kako je. Ona je izgledala kao neko ko je imao još jednu neprospavanu noć. Noć koju je potrošila na žaljenje same sebe i potrošenu na mržnju koju je osećala prema sebi i prema njemu. „Ok sam ja, reci ti meni šta je sa tobom?“ – rekla sam. „Ništa... Ma daj! Koga ja lažem! Grozno se osećam, a i ti to vidiš. Možda mogu da lažem druge, ali tebe ne mogu...“ – sela je na stolicu koja je bila tu pored ogledala i zaronila glavu u šake. Osećala sam njenu patnju i znam da je i sada plakala. Zašto bi inače sakrila oči u kojima se jasno videla tuga. Iako to nisu bile one lepe oči koje su se smejale, znala sam da su to te oči. Krupne, tamne oči pune života sada su sakrivali dlanovi. Osećam da je i njoj u glavi tutnjalo od jecaja koje cele