Постови

Приказују се постови за 2012

"Erase & rewind"

Слика
Prošla je ponoć odavno, a ja sam i dalje sedela budna. Slušala sam muziku na radiju a na stolu se dimila zapaljena cigara. Pitala sam se gde sam to pogrešila, i da li je bila moja greška u stvari. Mada, do odgovora nikako nisam mogla doći. Jednostavno, sve se nekako naglo promenilo... Ja zapravo volim noć, čini  mi se nekako omiljenim delom dana. Noću sam sama sa svojim mislima, idejama, sa samom sobom... Volim da pustim neku laganu muziku, upalim sveće i opustim se. Ili, ako me muči nešto što stvarno jako boli, što drugačije iz sebe ne mogu izbaciti sem suzama, jecanjem i bacanjem stvari po sobi- opet volim da rešim sama. Ova je noć bila drugačija. Slušala sam neki jazz na radiju. Ni sama ne znam na kojoj sam ga radio stanici našla. Već sam bila mirna i staložena, što je možda bilo zbog cigare koju sam zapalila... Znate ono, kažu da glupi nikotin ume da tako zavara i otupi neke osećaje i isto tako stvori lažni osećaj smirenosti i blaženstva. Tako sam se i ja osećala. Sedela m

"If it wasn't for hate ..."

Слика
Prazne misli, ako takve postoje. Sedim na zadnjem sedištu auta i ćutim, ne mislim baš ni o čemu. Kroz poluzamagljen prozor iznad brda vidim savšeno isečenu krišku meseca koji je čak imao boju prezrele lubenice. Nekako mi to nije bio dobar znak, valjda zato jer nije imao onu svoju sjajnu boju. Čula sam da je na radiju pesma čiji je tekst „Is this love“ i prepoznajem da slušam Whitesnake. Eh, da... i ja pitam da li je to ljubav bila. A čini mi se da je bila samo opsesija, jer uvek želiš više ono što ne možeš nikada da dobiješ. U stvari, vreme je da konačno krenem dalje i zaboravim to što je bilo. U redu, imala sam malo zabave u ovom mom dosadnom životu u kom nema baš nikakvog uzbuđenja, ali sada je vreme da idemo dalje. Izašla sam iz auta i moje dotadašnje misli presekao je hladan vazduh. Sećam se da sam utrčala u kuću i brzo došla do svoje sobe koja je bila prelepo topla. Kao po običaju, sipala sam sok od narandže i ponovo pustila muziku. Ovoga puta bila je neka moja stara plejlista

Senka u ogledalu

Слика
“Kako si danas?” – pitala je devojka u ogledalu. Izgledala je umorno i otečeno od suza. Kao da je cele noći plakala pa su joj oči otekle, a koža postala bleda, umorna i stara. Gledala sam je neko vreme... činilo mi se da zapravo ja nju treba da pitam kako je. Ona je izgledala kao neko ko je imao još jednu neprospavanu noć. Noć koju je potrošila na žaljenje same sebe i potrošenu na mržnju koju je osećala prema sebi i prema njemu. „Ok sam ja, reci ti meni šta je sa tobom?“ – rekla sam. „Ništa... Ma daj! Koga ja lažem! Grozno se osećam, a i ti to vidiš. Možda mogu da lažem druge, ali tebe ne mogu...“ – sela je na stolicu koja je bila tu pored ogledala i zaronila glavu u šake. Osećala sam njenu patnju i znam da je i sada plakala. Zašto bi inače sakrila oči u kojima se jasno videla tuga. Iako to nisu bile one lepe oči koje su se smejale, znala sam da su to te oči. Krupne, tamne oči pune života sada su sakrivali dlanovi. Osećam da je i njoj u glavi tutnjalo od jecaja koje cele

Prove That!

Слика
Da li je uopšte potrebno da pomenem da moj dan počinje nezaobilaznim džez notama? Heh, nije... znam da nije. Ali bih možda mogla da objasnim zašto je nezaobilazan deo jutarnjeg, a priznajem ponekad i dnevnog rituala. Ne bi bilo na odmet da ispričam kako je sve počelo. I ne, nema nikakve veze sa tamo nekim dečakom koga sam upoznala one večeri kada sam sa drugaricom skoknula do "Truba" kluba, u kome je te večeri glavni događaj bio "live jazz jam". Iako, priznajem, simpatično zvuči i takva verzija. Ali onda ne bih pričala o mojim sitnicama koje čine jedan dan. Postojanju jednog ovakvog žanra, koji vrlo lako postane muzika koja leči dušu, treba zahvaliti Afro-amerikancima koji su započeli jednu kompletno novu vrstu muzike i to u baš u klubu. Postoji razlog zašto sam napomenula da bi moja zanesenost džez muzikom bila interesantna da je počela u nekom kafeu ili nečemu sličnom. Dakle, klub "Storivil" koji je bio smešten u najneuglednijem delu grada N

U ritmu "biserice"

Слика
Nije, ne pišem ja ovo kao neko pismo, niti bi trebalo da bude ispovest jedne devojke srednjih godina koju je pisanje dnevnika kasno stiglo. Pišem zato što je to deo mene, uvek bio i ostao. A pisanije su takve kakve su. Možda nisu ništa posebne, možda su i dobre, možda su nekome za divljenje (verovatno samo onima koji iz dna duše mrze papir i olovku, a u školi su isto tako iz dna duše mrzeli pismene zadatke), a možda su i specijalne. Da li je potrebno imati dara za pisanje ili ne, ja to nikada nisam dokučila. Ono što sam svakako shvatila je da se uvek pronašao poneko kome su se slova na papiru, koja daju rečenice, koje pak daju neki smisao, koji je rezulatat nekakve suštine, uvek dopadala i pogađala srž problema, ili patnje kroz koju je nekad prošao. I eto ga. To je najlepši poklon koji stvaralac nečega napisanog može da dobije. To je kao da je dobio krila da poleti negde visoko gde je sreća, da je poljubi i vrati se nazad. Pa, da li to onda ipak treba da bude odgovor na

KAO U PESMI NOĆ BEZ SNA

Слика
Ležim pored njega i slušam ga kako diše. Ravnomerno, smireno i duboko. On spava, i verovatno nešto i sanja. Ja ne mogu da zaspim, a ne smem da se pomerim jer se bojim da ga ne probudim. Ležim budna, gledam u mrak i ćutim. Ćutim i slušam njegovo disanje. Srećna sam jer sam pored njega, a u stvari nisam srećna uopšte. U stvari sam tužna, u stvari mi se plače. A ne smem. Bojim se da ga ne probudim. Ne znam da li zna da sam budna. Svašta! Naravno da ne zna, pa on spava. Svejedno, ja sam ta koja leži otvorenih očiju i koja će jutro dočekati baš tako. Verovatno ću, kad se bude promeškoljio, da kao sklopim oči i pravim se da spavam, jer neću želeti da zna da sam bila budna. Zato što se bojim da ne vidi da sam bila budna. Kad gledaš u mrak ne vidiš ništa, a ja baš tako vidim isto to – ništa. Možda još nije kraj, ali ga ja vidim odavde. Vidim ga u mraku. Vidim ga iako se baš ništa ne vidi. A to što ja vidim, to boli. I to je nije ona bol kad te poseku nožem pa zaboli jako i on

NINE INCH NAILS

Слика
   "Every Day Is Exactly The Same" I believe I can see the future Cause I repeat the same routine I think I used to have a purpose But then again That might have been a dream I think I used to have a voice Now I never make a sound I just do what I've been told I really don't want them to come around Oh, no [Chorus:] Every day is exactly the same Every day is exactly the same There is no love here and there is no pain Every day is exactly the same I can feel their eyes are watching In case I lose myself again Sometimes I think I'm happy here Sometimes, yet I still pretend I can't remember how this got started But I can tell you exactly how it will end [Chorus] I'm writing on a little piece of paper I'm hoping someday you might find Well I'll hide it behind something They won't look behind I'm still inside here A little bit comes bleeding through I wish this could have been any other way But I just don't know, I don't know

Still got the blues for you

Слика
7:00 Klik… „I ’m a river minus water, I’m a cloud without a moon above… “ Melodija s kojom bi zaspala je melodija sa kojom se i ovog jutra probudila. Protrljala je oči i protegla se jos ležeći u krevetu. Razmišljala je o tome kako jutra ponekad mogu da budu lepa, iako je to luksuz koji je  retko  moguće priuštiti. Sem toga, to je luksuz koji, i kada se do njega dođe, jako brzo izgubi čar i dosadi.  Ma, svejedno ...  Slegla je ramenima.  Bacila je pogled na jastuk do ovog na kome je još ležala... Prazan. Vratila je pogled nazad na plafon i razmišljala. Pomislila je kako bi novi stih pesme koju sluša mogao biti nekako „ja sam krevet čija jedna strana prazna je“ ili nešto slično. Eto, čak i liči na stih. Možda bi se čika Zlatku Manojloviću dopala ideja pa bi mogao da razmisli o nastavku pesme. Ma, bezveze... Sreća da je sama sa ovim svojim mislima. Da je neko čuje rekao bi da trabunja nešto bez ikakvog smisla i prevrnuo očima milion puta. Na

Priča o mesecu

Слика
Sedi pored prozora i posmatra ulicu u 2:03 posle ponoći. Mračna je i pusta, prazna i tiha baš kao njen duh. Ipak, iznad njih, iznad ulice i nje, videlo se nebo. Mogla je da broji zvezde, a video se i mesec. Iako je mesec bio nekako sakriven iza vela oblaka, kao da su oblaci bili samo tu oko njega. I to ne oni gusti oblaci, nego neki providni i retki oblaci pa je mesec imao neku čudnu zagasitu boju. Pa ako je ulica prazna i pusta kako se i sama osećala, nije li to nebo bilo izlaz iz samoće? Gospode, nije li mesec onaj zbog koga se oseća ovako glupo? Ludost je da zbog ulice i meseca po svu noć vileni i ne spava, ali je želela da gledajući kroz prozor nađe izlaz. Niz grlo, skroz do pluća ispunjavao je ljuti ukus nikotina. Nije joj prijao uopšte, namrštila se i progutala dim do kraja kada bi osetila da joj opori ukus ispunjava svaki deo plućnih krila. Zatim bi joj zasuzile oči, zbog neprijatnog osećaja u seb,i ali bi stoički izdržala i tako svaki put. "On" je bio pomalo poput m
Слика
... samo to i ništa više ! Osmeh! 

Pogrešno kodirana

Слика
Ponekad neki dani jednostavno ne krenu dobro. Iako izgledaju kao najobičniji obični dani, oni to nisu. I nije lako prepoznati takve dane. Eh, da je to jednostavno onda bi ih lako mogli izmeniti do kraja. Oni počnu najnormalnije: sa jutarnjom kafom, porukom od drage osobe koja na kraju romantičnog citata ima poljupčić, mirisom svežeg peciva, ili poznatom pesmom na radiju. Kao što kažu da izgled ume da prevari, tako i početak može da izgleda dobro a da se do kraja sve izmeni. Neočekivani obrti i završeci nisu ništa neobično, ali se najčešće najmanje očekuju. Nije zlato sve što sija, pa ni sunčan dan ne mora da bude dobar. Šoljica vruće kafe na stolu i ona zamišljena. Uobičajena slika jednog, ipak, neuobičajenog dana. Sve izgleda kao da stoji na svom mestu, ali se možda negde desila neka sitna anomalija koja je mogla da bude pokazatelj da će se ostatak dana izmeniti. Možda je mačak prešao ulicu tamo gde je ne prelazi, možda je neki prolaznik prošao ispod merdevina, možda je

... jedno blues trabunjanje

Слика
"You don't know what love is until you learn the meaning of the blues”… Kako prija muzika... Tako umirujući zvuci, spori ritam i taj glas koji je imala Nina Simone. Na stolu stoji poluprazna čaša s nekim alkoholom koji sam našla, i cigara u rukama. Ako već slušam bluz, onda neka tako bude do kraja. „You don't know how hearts burn for love that cannot live yet never dies, until you've faced each dawn with sleepless eyes. You don't know what love is.”… Možda nije trebalo da budem sama, ali dođavola, takvi su mi astrološki aspekti. Ja, inače, ne verujem u horoskope I natalane karte I tako ta sranja, ali uvek volim da kažem da mi se ti takozvani astrološki aspekti nisu poklopili. Zvezde nisu raspoređene kako treba pa sam zato ove noći sama. Ha! Kakva ironija! Kao ne verujem a uporno psujem zvezde I to što se čita iz njih. Da zaboravim zvezde, aspekte I ostale gluposti I vratim se na ono što me stvarno muči. Dakle ovako… Muzika je tu, flaša nekog pića takođe, kao I c